Istarski poluotok raznoliko je geološko reljefno i klimatsko područje koje pruža raznolik potencijal za uzgoj mnogih sorata vinove loze. Povijest uzgoja vinove loze u Istri seže u antička vremena, a pretpostavlja se da su prve loze donijeli grčki kolonisti nekoliko stoljeća prije Krista.

Snažan razvoj istarskog vinogradarstva započeo je u rimsko doba, o čemu svjedoče zapisi Plinija Starijega i Kasiodora. Na Rižanskoj skupštini 804. godine spominjali su se istarski vinogradi. U 13. stoljeću austrijska je kronika navodila neke istarske sorte grožđa: rebula, grk, teran, malvazija, cipran, pinela i vipavec. Istarski razvod (1275. − 1395.) na više je mjesta spominjao vinograde u Istri. Novigradski biskup G. F. Tommasini u svojem je opisu pokrajine Istre 1650. spomenuo čak 15 istarskih sorata: prošek, muškat, rebulu, refošk, teran, hrvaticu, trebijan, malvaziju i dr. Prema podatcima iz 1841. godine, u Istri je bilo 16.901 ha vinograda, od toga približno 6029 ha s vinovom lozom kao čistom kulturom, jer se ona tada često uzgajala zajedno s ratarskim kulturama ili maslinama.

Najveće promjene u istarskom vinogradarstvu, dogodile su se u drugoj polovici 19. stoljeća, kada je zabilježeno najveće povećanje površina pod vinovom lozom. U razdoblju od 1841.–1880. godine zasađeni su mnogi novi vinogradi te ih je 1880. na području današnje Istarske županije bilo na 33.847 ha ili gotovo trećinu svih tadašnjih obradivih poljoprivrednih površina. Ubrzo potom pojavile su se filoksera, pepelnica i peronospora vinove loze pa je većina vinograda uzgajanih na vlastitu korijenu potpuno propala.

            Godine 1875. osnovan je Institut za poljoprivredu i turizam u Poreču, koji je znatno pridonio obnovi istarskog vinogradarstva. Zahvaljujući uvođenju američkih vrsta loze, koje su se upotrebljavale kao podloga za vinovu lozu, a koje su bile otporne na filokseru, počela je intenzivna obnova vinograda. Prema podatcima iz 1908. godine proizvodnja vina dosegnula je rekordnih 566.119 hl. Najviše vinogradarskih površina (oko 90%) tada su zauzimale crne sorte, ponajprije teran, refošk, borgonja i hrvatica.

Početak 20. stoljeća doba je velikih političkih i gospodarskih promjena u svijetu, koje su utjecale i na promjene u vinogradarskoj proizvodnji u Istri. Došlo je do promjene političke vlasti pa se između dvaju svjetskih ratova, za talijanske uprave, političkom odlukom nametnuo uzgoj pšenice (tzv. „battaglia per il grano“) na štetu vinove loze. Po završetku 2. svjetskog rata poticao se razvoj društvenog vlasništva i osnivanja velikih poljoprivrednih kombinata. Političkom odlukom porečki je Institut privremeno prestao s radom, počela je agrarna reforma, a sudjelovanje obiteljskih gospodarstava u vinogradarskoj proizvodnji bilo je marginalizirano. Nositelji te proizvodnje postali su kombinati, koji su uglavnom proizvodili tzv. industrijska vina. Ponovni razvoj istarskog vinogradarstva započeo je potkraj 1980-ih. Porečki Institut ponovno je počeo s radom 1984., a političke prilike u zemlji postale su povoljnije, pa se gospodarskom politikom ponovno poticao razvoj obiteljskih gospodarstava. Danas je Istra jedno od najvažnijih hrvatskih vinskih područja, gdje vino nije samo važan poljoprivredni proizvod nego i bitan dio ukupne turističke ponude.

Istarski vinogradi smješteni su u tri vinogorja – zapadna, centralna i istočna Istra. Cijeli poluotok karakteriziraju velike razlike u reljefu – od vinograda na visinama i preko 400 m, pa do sama mora, različita nagiba i ekspozicije. Raznolika je i klima pa je tako u Poreču i Puli prosječna godišnja temperatura viša (13 – 14 ºC), a količina oborina umjerena (oko 850 mm/godišnje). U središnjoj Istri mnogo je jači utjecaj kontinentalne klime pa tako u Pazinu bilježimo prosječnu godišnju temperaturu tek nešto višu od 11 ºC, ali i znatno više oborina (>1000 mm/godišnje). No pored te, nedvojbeno velike raznolikosti okolinskih uvjeta, možda je najveća i najpoznatija razlika u sastavu tala. S obzirom na to da je najočitija razlika u njihovoj boji, nerijetko se Istra dijeli na crvenu (crvenica, terra rossa) i bijelu (flišna tla, terre biance). Upravo tako velika raznolikost okolinskih uvjeta dovodi do velikoga broja sorata koje se tu uspješno uzgajaju – Istra je specifična hrvatska podregija, gdje nalazimo podjednako kontinentalne i mediteranske sorte. Mnoge od njih ovdje daju vrhunske rezultate pa znatno pridonose bogatstvu mirisa i okusa istarskih vina.

Glavni nositelji razvoja vinogradarstva u Istri su porečki Institut za poljoprivredu i turizam, u kojem se odvija intenzivan znanstveno-stručni rad na polju vinogradarstva i vinarstva, ali i mnogobrojna obiteljska gospodarstva, koja proizvode vrlo kvalitetna vina. U Istri je danas više od 3000 ha vinograda, a od toga je na više od 1650 ha zasađena sorta malvazija istarska. Uzgajaju se i druge autohtone sorte: teran, borgonja, hrvatica, muškat momjanski te introducirane sorte cabernet sauvignon, merlot, chardonnay, sauvignon bijeli, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni, a u manjem opsegu i ostale sorte.

Pokusno poljoprivredno imanje Instituta za poljoprivredu i turizam posjeduje više pokusnih vinograda (ukupne površine 2,82 ha) u kojima se provode razna znanstvena i stručna istraživanja aktualne problematike iz područja vinogradarstva, a grožđe iz tih nasada služi i za vinarska istraživanja koja se provode na Institutu. U nasadima su kolekcionirane istarske autohtone sorte vinove loze, ali i razne introducirane sorte. Pokusni vinogradi podijeljeni su u različite tematske cjeline.

Kolekcijski nasad autohtonih sorata ima površinu od 0,87 ha, a podizanje nasada izvršeno je u razdoblju od 2005. do 2020. godine. Kolekcija autohtonih sorata vinove loze koristi se i u svrhu provedbe tehnologijskih istraživanja iz vinogradarstva i vinarstva. U kolekciji se nalaze sljedeće istarske autohtone sorte vinove loze: malvazija istarska, teran, muškat ruža,  muškat momjanski, borgonja, hrvatica, duranija, surina (plavina istarska), vela pergola, garganja, dolcin, brajdica i ostale. Sadni materijal za ovaj nasad dobiven je razmnožavanjem starih trsova istarskih autohtonih sorti iz vinograda starijih od 40 godina. Nasad služi kao kolekcija istarskih autohtonih sorata vinove loze te predstavlja banku gena, što je posebice vrijedno po pitanju nekih gotovo izumrlih istarskih autohtonih sorti koje se nalaze u nasadu.

Ovaj je kolekcijski nasad službeno evidentiran u sklopu Nacionalnog programa očuvanja i održive uporabe biljnih genetskih izvora za hranu i poljoprivredu u Republici Hrvatskoj kao kolekcijski vinograd u kojem se čuvaju hrvatske autohtone sorte vinove loze. Evidencija o sortama u kolekcijskom nasadu dostupna je u Hrvatskoj bazi podataka biljnih genetskih izvora (CPGRD, Croatian Plant Genetic Resources Database), koja je dostupna na web-adresi https://cpgrd.hapih.hr/.

Kolekcija introduciranih sorata vinove loze podignuta je 2006. godine. U kolekciji su zastupljene sljedeće sorte: chardonnay, sauvignon bijeli, muškat bijeli, muškat žuti, manzoni bijeli, grenache bijeli, viognier, semillon, trebbiano toscano, plemenka, malvasia del lazio, pinot bijeli, pinot sivi, pinot crni, cabernet sauvignon, merlot, syrah, cabernet franc, refosco dal pedunculo rosso, grenache crni, gamay i ostale.
Kolekcijski nasad malvazije istarske podignut je 2012. godine. Jedan dio nasada čini malvazija istarska (klon VCR4) koja je cijepljenja na četiri različite podloge za vinovu lozu (SO4, K5BB, 110R i 420A), dok drugi dio nasada čini kolekcija sedam različitih klonova malvazije istarske (VCR4, VCR113, VCR114, VCR115, VCR22, VCR393 i FVG121) posađenih na istoj podlozi (SO4).

 

 

Malvazija istarska

 

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: malvazija, malvazija bijela, malvasia istriana, malvasia, istarska malvazija, istrian malvasia, malvasia d’istria, malvasia bianca.
Podrijetlo malvazije istarske dosad nije utvrđeno te se smatra autohtonom i tipičnom sortom Istre. Prvi pisani podaci o uzgoju malvazije istarske u Istri potječu iz 1891. godine, kad su proizvođači vina iz Istre predstavili malvaziju istarsku na izložbi vina u Zagrebu. Prvi ampelografski opis malvazije iz Istre objavljuje Libutti 1913. godine u časopisu L’Istria Agricola pod imenom malvasia bianca, čiji opis odgovara upravo malvaziji istarskoj. Tijekom 19. stoljeća i ranije, širenje malvazije istarske u Istri i okolici bilo je jako sporo i ograničeno zbog vjekovno ustaljene tradicije potrošnje crnih vina. Tako su u drugoj polovini 19. stoljeća u Istri sve bijele sorte grožđa zajedno zauzimale tek 10 posto svih površina pod vinogradima. Tek se nakon Prvog svjetskog rata u Istri počinju brže širiti bijele sorte, pa tako i malvazija istarska. Nakon Drugog svjetskog rata udio malvazije istarske u Istri premašuje 40 posto površina, dok se danas uzgaja na nešto manje od 60 posto ukupnih vinogradarskih površina Istre.

Malvazija istarska se u najvećoj mjeri uzgaja u podregiji Hrvatska Istra, gdje je vodeća sorta u proizvodnji. Osim toga, u manjoj se mjeri uzgaja i u podregiji Hrvatsko primorje, a posljednjih se godina u manjoj mjeri sadi i u nekim ostalim vinogradarskim podregijama Hrvatske. Izvan Hrvatske se u većoj mjeri uzgaja u primorskom dijelu Slovenije, u prvom redu u podregiji Slovenska Istra te u talijanskoj regiji Friuli. Zahvaljujući visokoj reputaciji koju je stekla posljednjih godina, počela se saditi i u ostalim svjetskim vinogradarskim regijama, iako zasad u maloj mjeri.
Malvazija istarska jako dobro uspijeva i na crvenici i na flišnim terenima, ali najbolje rezultate, posebice u kvaliteti vina, daje na brdovitim flišnim položajima južne i jugoistočne ekspozicije. Zbog visoke bujnosti ne odgovaraju joj duboka, plodna i vlažna tla u zatvorenim, slabo prozračnim položajima, budući da se u takvim uvjetima mogu javljati problemi s oplodnjom, a i kakvoća grožđa može biti nezadovoljavajuća. Daje vina svijetle, slamnatožute boje s izraženom zelenkastom nijansom. Miris vina je voćnocvjetni, s karakterističnom sortnom aromom koja podsjeća na miris bagremova cvijeta, na zelenu jabuku i na badem. Okus vina je pun, zaobljen i harmoničan, ugodne svježine. U povoljnim godinama i na dobrim položajima, grožđe malvazije istarske može se ostavljati duže na trsu ili prosušivati u kontroliranim uvjetima radi nakupljanja visoke koncentracije šećera, od čega se dobivaju cijenjena desertna vina. Malvazija istarska ima visoku gospodarsku vrijednost, budući da objedinjuje dobru rodnost s visokom kvalitetom grožđa i vina, a osim toga ima i izraženu tipičnost i prepoznatljivost vezanu za područje Istre i okolice.
Malvazija istarska danas nije ugrožena sorta te shodno tome nije potrebno provoditi posebne mjere zaštite. Izvorni genofond malvazije istarske prikupljen u starim nasadima iz raznih dijelova Istre čuva se u kolekcijskom vinogradu Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču.

 

Teran

 

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: terrano, terrano d’istria, terrano del carso, refosco del carso (Italija), refošk (Slovenija), istrijanac, cagnina, lambrusco dal peduncolo rosso.
Teran je vrlo stara sorta, o čemu govore i mnogobrojni povijesni podaci. Prvi pisani tragovi o vinu teran datiraju krajem 14. stoljeća s područja Udina u Italiji, dok je prvi opis morfoloških karakteristika sorte teran, koji se uzgajao u mjestu Barban u Istri, objavio davne 1824. godine kanonik Pietro Stancovich. Tijekom 19. stoljeća teran je bio dominantna sorta u Istri i prije zaraze filokserom zauzimao je oko 80 posto istarskih vinogradarskih površina. Zbog iznimne važnosti koju je teran u Istri tada imao, postoji mnogo povijesnih zapisa o toj sorti, među kojima je jedan od najpoznatijih, članak Carla Huguesa iz 1889. godine, naslovljen „Come si possa ingenetilire il Teranno“, objavljen u časopisu La provincia dell’Istria, u kojemu autor navodi probleme u proizvodnji terana i načine kako poboljšati njegovu kvalitetu. Osim toga, postoje i mnogi ampelografski opisi sorte teran iz 19. i 20. stoljeća. Tijekom 20. stoljeća njegov udio u istarskom sortimentu postupno opada, ali i danas ostaje najzastupljenija autohtona crna sorta vinove loze u Istri i trenutno je nakon malvazije istarske sorta koja se na tom području najviše sadi.
Teran se najviše uzgaja na području Istre, Slovenskog primorja i talijanske regije Friuli-Venezia Giulia, dok je u manjoj mjeri zastupljen i u nekim drugim proizvodnim područjima, kao što su Hrvatsko primorje, Makedonija i ostala područja. Za širenje površina pod teranom zaslužna je njegova autohtonost i posebnost, ali još više visoka kvaliteta dobivenih vina kakva se postiže posljednjih godina.

Teran je sorta kod koje je kvaliteta grožđa jako ovisna o položaju te načinu i uvjetima uzgoja. Tako kvaliteta terana može biti niska kad se pretjeruje s opterećenjem i prinosom, kad se ne održava povoljna mikroklima u zoni grozda, kad se uzgaja u dubokim, plodnim i vlažnim tlima te na netipičnim vinogradarskim položajima, koji su obično hladni i vlažni, kao i u godinama koje su karakterizirane s mnogo padalina u mjesecima koji prethode berbi. S druge strane, u uvjetima niskog opterećenja, povoljne mikroklime u zoni grozda, na povoljnim i dobro osunčanim položajima, na tlima srednje plodnosti, povoljne strukture i dobre dreniranosti te u meteorološki povoljnim godinama s puno sunca i topline i bez puno padalina u mjesecima koji prethode berbi, teran daje puna, bogata vina, povećanog sadržaja alkohola, dobre obojenosti, jakog tijela te s izraženom ugodnom aromom koja dominantno podsjeća na višnju marasku. Budući da kasno dozrijeva, u praksi se ponekad događa da se teran bere prerano i u takvim slučajevima daje neuravnotežena vina s prenaglašenom svježinom, često i s neugodnom astringentnošću na okusu. Zbog toga pravilan odabir roka berbe može znatno poboljšati kvalitetu vina. Kvaliteta vina terana posebno je došla do izražaja posljednjih nekoliko godina, kada su proizvođači postali svjesni karakteristika te sorte i spoznali kako se mogu iskoristiti potencijali koje teran pruža.
Teran nije ugrožena sorta te shodno tome nije potrebno provoditi posebne mjere zaštite. Izvorni genfond terana prikupljen u starim nasadima iz raznih dijelova Istre danas se čuva u kolekcijskom vinogradu Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču.

 

Muškat ruža

 

 

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: muškat ruža omiški, muškat ruža porečki, rosenmuskateller, muscat des roses noir, muscdael of roses black, moscato (rosa) delle rose nero, muškat crveni, moscato rosa (del Trentino), cipro.
Njezino podrijetlo nije sa sigurnošću utvrđeno. U jednoj staroj njemačkoj ampelografiji navodi se da je sorta rosenmuskateller u Tirol donesena iz Hrvatske, pa je moguće da je ona hrvatska autohtona sorta koja se proširila u okolne zemlje. Sorta je oduvijek bila poznata po visokoj kakvoći svojih vina, a napose po iznimnom mirisu i aromi koja podsjeća na miris divlje ruže, po čemu je i dobila ime. Od nje su se najčešće proizvodila desertna vina s visokim sadržajem alkohola i ostatkom neprevrela šećera. Bulić (1949) navodi da se muškat ruža u Dalmaciji koristio isključivo za dobivanje crnog desertnog vina koje se prodavalo u trgovinama pod nazivom Muškat ruža omiški.
Muškat ruža danas se uzgaja na manje od 10 ha na području Republike Hrvatske, a uzgaja se i u susjednoj Italiji i Austriji. Kod nas je najviše zastupljena u podregiji Istra, dok je u Dalmaciji gotovo nestala.

Muškat ruža je inače vrlo stara i poznata sorta, a gotovo svi koji je opisuju, ističu jednu njezinu vrlinu – izuzetno ugodan i naglašen muškatni miris, vrlo specifičan, kompleksan i, po mišljenju mnogih, zaista podsjeća na miris cvijeta divlje ruže. Izražen, prepoznatljiv i po mnogočemu poseban miris, najčešće prati i odgovarajući okus, pa su vina ove sorte u pravilu vrhunskih senzornih karakteristika. To su najčešće vina svjetlije crvene boje, naglašeno aromatična, visokoalkoholična, puna i skladna, koja se u pravilu proizvode s ostatkom neprevrela šećera i ubrajaju se u grupu desertnih vina. Ostatak šećera pridonosi ravnoteži osnovnih sastojaka i ukupnom dojmu, što je gotovo uvijek slučaj kod aromatičnih sorata, posebice muškata.
Sorta je, s obzirom na malu populaciju, ugrožena u kategoriji osjetljive, a osim u Istri, ne može se pronaći u proizvodnim nasadima. Od kolekcijskih nasada, čuva se u kolekciji Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču i Instituta za jadranske kulture i melioraciju krša u Splitu, a s obzirom na značaj i kvalitativni potencijal, potrebno je pojačati mjere zaštite (Kolekcija hrvatskih autohtonih sorti vinove loze u Zagrebu). Premda manje populacije ove sorte postoje u Istri, Italiji i Austriji, smatra se vrijednim sačuvati i hrvatsku populaciju jer valja očekivati da je kod nje zbog izoliranog uzgoja vjerojatno došlo do pojave nekih unutarsortnih razlika koje mogu biti značajne i za proizvodnju. S obzirom na sva navedena pozitivna svojstva, sortu bi svakako trebalo revitalizirati i na taj način osigurati njezin trajni opstanak na ovom prostoru.

 

Borgonja

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: frankovka, blaufränkisch, frankinja, modra frankinja, franconia, kékfrankos, lemberger.
Iako se dugo smatralo kako je borgonja autohtona istarska sorta vinove loze, nedavno je genetskom analizom utvrđeno da dijeli isti genotip kao i frankovka. Bez obzira na to, borgonja ima dugu tradiciju uzgoja u Istri. U okolici Poreča i Višnjana, borgonja je do prije samo nekoliko desetljeća bila više zastupljena od terana.
Uzgaja se na području Istre, uglavnom u vinogorju Zapadna Istra te je i danas najviše zastupljena u okolici Poreča.
Zahvaljujući visokoj i redovitoj rodnosti te zadovoljavajućoj kvaliteti grožđa, borgonja se smatra gospodarski važnom sortom u Istri. Od borgonje se tradicionalno proizvode vina srednje do visoke kategorije kvalitete te se često i kupažira s ostalim sortama. Vino borgonje je granatno crvene do tamnocrvene boje te se ističe visokim intenzitetom obojenosti. Odabir vinogradarskog položaja i termina berbe ima ključnu ulogu u kvaliteti grožđa i vina. Najbolja se kvaliteta postiže na brežuljkastim položajima južne ekspozicije te obavljanjem nešto kasnije berbe kad vremenske prilike to dopuštaju.
Budući da se borgonja posljednjih godina malo sadi u odnosu na prije pedesetak i više godina te uz to na tržištu danas nema certificiranog sadnog materijala autohtonog genfonda ove sorte, može se zaključiti da je borgonja danas ugrožena sorta. Donedavno se smatralo da je borgonja istovjetna sorti gamay noir te su mnogi proizvođači u Istri, želeći posaditi borgonju, posadili zapravo ovu francusku sortu. Radi njene zaštite potrebno je provesti selekciju s ciljem proizvodnje certificiranog sadnog materijala autentične istarske borgonje. Izvorna populacija borgonje čuva se u kolekcijskom nasadu autohtonih sorata na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču.

 

Hrvatica

 

 

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: crevatizza, carbonera, hrvatica crna, markolina, negrara, negrona, chervatizza, karbonic, bonarda, crovattina nera, crovattina, crovatina, bonarda pignola, bonarda piccola, croatina piccola, kamenina.
Podrijetlo ove sorte nije utvrđeno, a Vitolović (1960) smatra da je sorta hrvatica održana razmnožavanjem jednog ili dva trsa koji su u Istru doneseni iz Italije u dalekoj prošlosti. U Italiji njezin uzgoj ni u prošlosti ni danas nije evidentiran. Povijesno joj je uzgoj ograničen na područje Istre, gdje je prema povijesnim zapisima u proizvodnji više od sto godina. Tradicionalno se uzgaja u vinogradima zajedno s ostalim sortama. Iako je krajem 20. stoljeća postojala tendencija širenja hrvatice u novim, sortno čistim vinogradima u Istri, njezino širenje posljednjih dvadesetak godina ponovno stagnira.
Danas se hrvatica najviše uzgaja u sjeverozapadnom dijelu Istre, na potezu od Poreča do Umaga, gdje se može naći u starim vinogradima zajedno s ostalim sortama, ali i u sortno čistim vinogradima posađenim krajem 20. stoljeća. U središnjem dijelu Istre, hrvatica se u manjoj mjeri uzgaja u starim vinogradima zajedno s ostalim sortama. Osim u Istri, moguće ju je u manjoj mjeri naći u Hrvatskom primorju, ponajprije na otoku Krku, gdje se uzgaja pod imenom kamenina.
Može se uzgajati na raznim vrstama tla i raznim položajima, ali joj najviše odgovaraju duboka i plodna tla. Hrvatica se prerađuje u crno vino koje je srednje izražene punoće, ukusno i harmonično, ali slabo obojeno i bez posebne arome. Zbog slabe obojenosti i niže ukupne kiselosti, hrvatica se uobičajeno kupažira s teranom kako bi se dobilo harmoničnije vino. Hrvatica je dobre rezultate pokazala i u kupaži s ostalim sortama i vina tada postaju punija, jače obojena i s boljom aromom. Prikladna je za proizvodnju ružičastih vina za brzu konzumaciju.
Hrvatica se posljednjih dvadesetak godina gotovo uopće ne sadi u novim istarskim vinogradima, što predstavlja prijetnju očuvanju tradicije proizvodnje ove istarske autohtone sorte. Osim uzgoja u nekoliko monosortnih vinograda i više starijih vinograda s miješanim sortama, hrvatica se danas čuva i u kolekcijskom nasadu istarskih autohtonih sorata vinove loze na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču. Po uzoru na malvaziju istarsku i teran, hrvatici je danas prijeko potreban dobar marketing koji bi istaknuo njezine prednosti kao što su dobar prinos i potencijal proizvodnje ružičastih vina dobre kvalitete, čija bi namjena bila da se konzumiraju kao mlada tijekom turističke sezone na lokalnom tržištu. Prednost je ove sorte svakako i sam naziv, koji jasno upućuje na njezin značaj i tipičnost.

 

Muškat momjanski

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: muškat bijeli, muscat blanc à petits grains, moscato bianco, muscat blanc, muscat de frontignan, muscat de lunel.
Muškat momjanski izvorno se uzgaja u okolici mjesta Momjan u Istri, gdje je prisutan već stoljećima te se sadnja novih nasada na tom području uvijek obavljala razmnožavanjem lokalnog genfonda. Tradicionalno su se radi prikupljanja pupova za razmnožavanje izabirali trsovi s najboljim karakteristikama, pogotovo po pitanju kvalitete grožđa. Na taj je način tijekom vremena na području Momjana dobivena specifična populacija ove sorte, koja se u odnosu na standardni genfond sorte muškat bijeli u svijetu odlikuje manjim prinosom, boljom otpornošću na sivu plijesan i visokom kvalitetom grožđa. Iako se zbog navedenih razlika dugo smatralo da muškat momjanski nije ista sorta kao i muškat bijeli, genetskim je ispitivanjima nedavno utvrđeno da se ipak radi o istoj sorti.
Sorta je rasprostranjena u okolici mjesta Momjan u sjevernom dijelu Istre. Manjim dijelom uzgaja se i u ostalim dijelovima Istre.
Muškat momjanski je tipična muškatna sorta, s intenzivno izraženim sortnim aromama u grožđu i vinu. Radi postizanja visoke kvalitete grožđa i vina opterećenje trsova treba biti srednje do nisko, uz povoljnu mikroklimu u zoni grozda. Od muškata momjanskog se uobičajeno proizvode vina redovite berbe, uglavnom poluslatka, te desertna vina, tipične i naglašene muškatne arome.
Iako površine pod muškatom momjanskim nisu velike, nije ugrožena sorta, budući da je standardni sadni materijal te sorte već godinama prisutan na domaćem tržištu te je zahvaljujući tome posljednjih godina podignuto više novih nasada muškata momjanskog. U tijeku je postupak selekcije i podizanja certificiranog matičnog nasada ove sorte radi proizvodnje certificiranog sadnog materijala. Izvorni genfond muškata momjanskog s područja Momjana čuva se u kolekcijskom vinogradu Instituta za poljoprivredu i turizam u Poreču.

 

Duranija

 

 

Sinonimi ili ostala poznata imena ove sorte su: brajdenica, durania, duranea, šupljika, brajda vela.
Podrijetlo sorte nije utvrđeno, ali smatra se autohtonom istarskom sortom. Do prije nekoliko desetljeća duranija je bila jako rasprostranjena u središnjoj Istri. U nekim mjestima oko Pazina bila je dominantna među bijelim sortama, dok je u okolici Buzeta, Motovuna, Podpićna i Žminja po broju trsova bila zastupljena odmah iza malvazije istarske. Danas je na tim područjima sve manje zastupljena, a drugdje se gotovo i ne uzgaja.

Uzgaja se u okolici Buzeta i Pazina, i to uglavnom u starijim vinogradima gdje ju uzgajaju stariji vinogradari. Najviše se uzgaja oko mjesta Grdoselo i Draguć, gdje se još uvijek može pronaći poneki manji nasad ili dio nasada u kojem je posađena samo duranija (bez primjese ostalih sorata). U ostalim se mjestima (Podpićan, Žminj) može pronaći tek sporadično. Posljednjih se godina gotovo uopće ne širi u novim nasadima te danas nije prisutna na tržištu kao monosortno vino.
Na položajima koji su slabo osunčani i slabo drenirani (udoline i depresije), kao i na teškim tlima, grožđe vrlo teško dozrijeva. S druge strane, na laganim, toplim tlima i na dobro dreniranim i osunčanim položajima, duranija dobro dozrijeva te može doseći malvaziju istarsku po postotku šećera. Kod duranije je izražena velika razlika u kvaliteti grožđa ovisno o vremenskim uvjetima tijekom vegetacije. Tako u povoljnim godinama dobro dozrijeva, dok u godinama s kišnim i hladnim ljetom grožđe slabo dozrijeva i propada od sive plijesni. Čak i tijekom iste proizvodne godine, uzorci grožđa duranije s različitih položaja pokazuju izrazito veliku varijabilnost u udjelu šećera i ukupnoj kiselosti mošta, što govori u prilog visokoj ovisnosti kvalitete grožđa o ekološkim uvjetima uzgoja kod ove sorte. Zbog osjetljivosti grožđa na sivu plijesan duraniju je često potrebno brati prije optimalnog roka berbe. Iako duranija ima dobru rodnost, zbog nedostataka kao što su velika osjetljivost na sivu plijesan i visoka ukupna kiselost mošta, u usporedbi s malvazijom istarskom, nema gospodarskih prednosti, što je razlog smanjenja površina pod duranijom tijekom nekoliko prethodnih desetljeća.
Danas je duranija ugrožena sorta. Iako se još uvijek može pronaći u nasadima u središnjoj Istri, problem je u tome što je u novim nasadima zamjenjuje malvazija istarska. Duranija se gotovo uopće ne razmnožava i ne sadi, a na istarskoj i hrvatskoj vinskoj sceni gotovo je zamrlo sjećanje na tu donedavno jako bitnu istarsku sortu. Naime, danas se ne proizvodi kao monosortno vino, već uglavnom kao bijelo stolno vino te je se pod nazivom sorte ne može pronaći na tržištu. Zbog njezine povijesne važnosti, na Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču posebna se pažnja pridaje njezinu kolekcioniranju i očuvanju za buduće generacije vinogradara. Iako se po kvaliteti grožđa ne može mjeriti s malvazijom istarskom, trebalo bi intenzivirati njezinu valorizaciju na tržištu, marketinški se temeljeći na njezinoj slavnoj povijesti, autohtonosti i specifičnosti.

 

Grožđe – memory

Nasadi i biljke – memory

Grozd - puzle

Grozd 2 - puzle

Berba grožđa – puzle

Cvat grožđa – puzle