U okviru Austrougarske monarhije, godine 1864. u Istri su održani izbori za Pokrajinski sabor. Od samih početaka, Sabor se bavio problemima poljoprivrede kao najvažnije gospodarske grane. Slijedom toga Sabor je 5. rujna 1874. donio odluku o osnivanju Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice (Stazione eno-pomologica provinciale) sa sjedištem u Poreču. Stanica je počela s radom travnja 1875. godine. Pri njoj je 8. veljače 1883. godine osnovana poljoprivredna škola. Time je djelatnost ove institucije, uz istraživanje u poljoprivredi i primjenu tog istraživanja, proširena i na obrazovanje.
Zbog sve većeg zaostajanja istarske poljoprivrede u tehničkoj opremljenosti, primjeni suvremenih tehnoloških saznanja i proizvodnoj učinkovitosti te pojave novih bolesti (peronospore i pepelnice) i štetnika vinove loze (filoksere) koje su prijetile uništavanjem vinogradarstva, jedne od najvažnijih gospodarskih djelatnosti, sredinom 19. stoljeća pokazalo se neophodnim osnivanje institucije koja bi se bavila znanstvenim istraživanjem u području poljoprivrede u Istri. Godine 1873., kada se počela realizirati ideja o osnivanju pokusne poljoprivredne stanice, bila su razmatrana dva prijedloga: osnivanje Niže vinarsko-voćarske škole ili Modelne stanice vinogradarstva i pokaznog podrumarstva. Ipak, u konačnici je odlučeno osnovati Pokusnu vinarsku stanicu s Vinogradarsko-voćarskim odjelom. Dana 5. rujna 1874. godine Istarski sabor donio je odluku o osnivanju Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice sa sjedištem u Poreču, koja je s radom započela u travnju 1875. Njezinim prvim direktorom imenovan je Emil von Mayerbach (1875. – 1876.).
Zadaća Stanice bila je unapređenje poljoprivrede u širem smislu, a posebno osposobljavanje poljoprivrednika za obnovu vinograda korištenjem američke divlje loze kao podloge na koju se cijepila plemenita europska loza, kao i primjena novih tehnoloških postupaka u suzbijanju novih bolesti i štetnika. U početku su prostori Stanice bili smješteni u bivšem samostanu sv. Franje, dok su podrum, ured i kemijski laboratorij bili privremeno locirani u dva prostora u prizemlju jedne kuće na porečkoj rivi (prema moru). Stanica je nakon nekoliko godina premještena na Trg Marafor, a podrum je ostao na istom mjestu do 1906. godine. Prvotno je Stanici dodijeljeno zemljište od 8 ha kao pokusno imanje i rasadnik, dok je 1877. godine dobila i pokusno zemljište u Pazinu, zbog mogućnosti kvalitetnijih istraživanja u raznolikim klimatskim uvjetima u Istri. Stoga su radi usporedbe na obje lokacije posađene iste sorte vinove loze i voćaka.
Pojava gljivičnih bolesti na vinovoj lozi i popratne posljedice za poljoprivredu postaju znanstveni izazov za djelatnike Pokrajinske vinarsko-voćarske stanice. Znanstvenim radom djelatnika Stanice iznalazila su se nova tehnološka rješenja u proizvodnji te uvodile u proizvodnju nove sorte vinove loze i američkih podloga otpornih na bolesti i štetnike. U obnovu vinograda i uzgoj vinove loze na američkoj podlozi bili su uključeni i sami vinogradari kroz tečajeve cijepljenja vinove loze. Od 1882. godine znanstveni rad se razvija i obuhvaća i druge grane poljoprivrede, što rezultira zastupljenošću većine temeljnih grana poljoprivrede – vinogradarstva, voćarstva, ratarstva, stočarstva (Vitolović, 1956).
Od 8. veljače 1883. godine pod vodstvom novog i svog najčuvenijeg direktora Carla Huguesa, pri Stanici je osnovana poljoprivredna škola koja je od 1887. pa sve do 1937. godine nosila naziv Pokrajinski poljoprivredni institut – pokusna stanica (tal. Istituto Agrario provinciale - Stazione Sperimentale). Intenzivan rad na unapređenju poljoprivrede i praktične primjene u proizvodnji sadnog materijala i zaštiti vinove loze te preradi grožđa i njezi vina zahtijevao je suvremenija pomagala i odgovarajući radni i laboratorijski prostor i opremu.
- 1875. - Stazione eno-pomologica provinciale,
- 1887. - Istituto Agrario - Stacione Sperimentale,
- 1937. - Istituto Tecnico Agrario,
- 1945. - Poljoprivredni tehnikum - Srednja poljoprivredna škola,
- 1954. - Zavod za unapređenje gospodarstva,
- 1955. - Poljoprivredna stanica,
- 1961. - 1966. - Viša poljoprivredna škola,
- 1971. - Srednjoškolski centar
- 1978. - Centar usmjerenog obrazovanja,
- 1984. - Poljoprivredni znanstveni centar i
- 1989. - Institut za poljoprivrednu i turizam.
Od dana osnivanja, Institut je rješavao presudna pitanja i probleme istarske poljoprivrede: uzgoj vinove loze na američkoj podlozi; zaštita vinograda od bolesti - peronospora, pepelnica i dr.; obnova vinograda i uvođenje kvalitetnih sorata vinove loze; unapređenje proizvodnje vina; poboljšanje agrotehničkih mjera u voćarstvu, posebno u maslinarstvu; osuvremenjavanje ratarske proizvodnje (pšenica), stočarske proizvodnje (govedarstvo), te povrćarske proizvodnje.
Osnivanjem Poljoprivrednog znanstvenog centra (1984. pri Centru usmjerenog obrazovanja u Poreču), započinje suvremeni znanstvenoistraživački rad u poljoprivredi i turizmu, koji je od početka šezdesetih godina 20. stoljeća bio zapostavljen.
Vlasništvo i pravo korištenje fotografija dao: Zavičajna naklada ŽAKAN JURI d.o.o., Vodnjanska 7, Pula
ZANIMLJIVOSTI
C. Schember & Söhne
Tvrtka je osnovana 1852. godine sa sjedištem u Beču i bila je najveći Austrijski proizvođač vaga, te prije i proizvođač različitih strojeva.
POVIJEST
Prva željeznička lokomotiva označila je početak nove ere u prometu i gospodarskom životu. U Austriji je željezničku prugu Beč-Lundenburg privatno izgradila tvrtka "Kaiser-Ferdinands-Nordbahn" u kojoj je započeo svoju karijeru osnivač tvrtke Conrad Schember.
Osnivač tvrtke C. Schember & Söhne bio je Conrad Schember. Učio je konstrukciju lokomotiva i usluge željeznice u svjetski poznatoj ustanovi Johna Cockerilla u Seraingu kada je 1836. odlučio da se pridruži Kaiser Ferdinands-Nordbahnu kao strojovođa, na poziciji na kojoj su u to vrijeme bili zaposleni samo Englezi. Conrad Schember vjerojatno je bio jedan od prvih lokalnih strojovođa u Austriji.
Nakon sedam godina Conrad Schember postaje viši predradnik svih radionica Austrijske državne željeznice u Pardubicama, potom u češkom Trübau i Pragu, gdje se na zadovoljstvo uprave dokazivao još sedam godina. Schember je tada napustio željezničku službu i povezao se s proizvođačem mosnih vaga Louisom Simonom na godinu i pol dana da bi 1852. samostalno osnovao strojarnicu za proizvodnju mosnih vaga.
MOSNA VAGA
Mosna vaga ili kolna vaga je mjerni instrument za mjerenje mase teretnih vozila s teretom ili bez njega. Obično se izvodi kao nepokretno postolje (platforma) u razini voznoga traka ili neznatno poviše njega, na koju se navozi vozilo. Kod mosne vage klasične konstrukcije postolje je počivalo na polužnome mehanizmu koji se uravnoteživao protuutezima i tako se mjerila masa. Danas se mosna vaga izvodi kao elektronička. Ispod platforme na koju se navozi vozilo smješteni su osjetnici, obično tenzometarske mjerne vrpce, kojima se preko deformacija, s pomoću računala, neizravno mjeri masa vozila (tenzometrija). Mosna vaga služi kako bi se pri prijevozu nekoga materijala kamionom, cisternom, vagonom i slično ustanovila njegova količina. Zato se prvo važe prazno vozilo, a potom i nakrcano, pa se određuje masa tereta kao razlika dviju izmjerenih vrijednosti. Takvo je mjerenje često samo kontrolno, jer se pri utovaru materijala njegova količina može mjeriti i drugim postupcima i uređajima (na primjer mjerenjem protoka tekućina).
U nedostatku vlastitog kapitala Schemer je bio prisiljen započeti posao s najskromnijim sredstvima i angažirati vlastiti rad. Tvrtka je započela s pomoćnim osobljem od tri radnika u tadašnjoj Jägerzeile, sada Praterstrasse, na kućnom broju 38, koja je u međuvremenu preuređena.
Nakon deset godina postojanja, poduzetnik je uz podršku svoja tri sina uspio dobiti svoju prvu vlastitu i znatno proširenu radionicu, naziva Kleine Stadtgutgasse.
Conrad Schember sudjelovao je na izložbama već 1860-ih, a car Franjo Josip I. mu je dodijelio Zlatni križ za zasluge kao priznanje za njegova postignuća na Svjetskoj izložbi u Parizu 1867. godine.
Nakon sljedećih deset godina tvrtka je smještena u 3. okrugu Beča, Landstrasse, Untere Weißgerberstrasse 8 i 10, u objektu opremljenom za rad na paru koji je udovoljavao zahtjevima tehnologije tog vremena. Nakon što su sinovi prihvaćeni kao javni dioničari, naziv tvrtke bio je C. Schember & Söhne.
Sada je započela era koja je bila važna za oblik tvrtke. Znatno proširene radionice i korištenje posebnih strojeva omogućili su proizvodnju mosnih vaga određenih dimenzija i nosivosti. Tvrtka je proizvodila i manje precizne i ručne vage, pa je 1875. godine u tvornici osnovana mehanička radionica za proizvodnju preciznih instrumenata.
Godine 1883. Conrad Schember napustio je svoju tvrtku, a njegovi sinovi Carl August (1838–1917), Ludwig (1839–86) i Albert (1845–1911) postali su njegovi nasljednici.
Do 1880. tvrtka je posjedovala 14 patenata; no do malo prije 1900. njihov se broj utrostručio.
RAZVOJ MOSNIH VAGA
Dva su izuma iz tog vremena uzburkala željezničke krugove na kontinentu: lokomotivska vaga sa središnjom rezolucijom tzv. mosna vaga i - još važnija - vagonska vaga bez prekidanja kolosijeka.
Lokomotivska vaga određivala je opterećenje svakog pojedinog kotača i kompenzirala razlike u težini između opterećenja koja su djelovala na pojedine osovine zatezanjem ili popuštanjem opruga kako bi se postigao ravnomjeran i tih hod lokomotive, što je spriječilo koliko-toliko iskakanje lokomotive iz tračnica. što je više moguće, čak i na oštrim zavojima.
Stoga je za svaki kotač bila potrebna posebna vaga. Broj ovih vaga ovisio je o konstrukciji ili vrsti lokomotive, ovisno o tome jesu li imale tri, četiri ili pet osovina. Kod lokomotivskih vaga iz Schembera jednaka visina pojedinačnih sekcija mosta jedna u odnosu na drugu uvjetovala je istovremeno i ravnomjerno funkcioniranje pomoću središnjeg otpuštanja, tako da su pojedinačni upravljački zglobovi činili gotovo potpuno vodoravnu ravninu, što osigurava pravilnu raspodjelu pojedinačnih pritisaka kotača na osovinu (temeljem opruge).
SCHEMBEROVA LOKOMOTIVSKA VAGA ISPORUČENA JE U SAMO NEKOLIKO GODINA NA NEKOLIKO VAŽNIH LOKACIJA:
- Direkcija državnih željeznica tri komada nosivosti po 100.000 kg, namijenjena radionicama Linz, Gmünd i Neu Sandec;
- Südbahngesellschaft - tri komada s kapacitetom vaganja od po 100.000 kg, za radionice u Beču, Innsbrucku i Stuhlweißenburgu;
- Kaiser Ferdinands-Nordbahn - jedan komad nosivosti 100.000 kg za radionicu Floridsdorf;
- Austrijski “Nordwestbahn” - jedan komad nosivosti 72.000 kg za radionicu u Nimburgu;
- Državne željeznice - jedan komad na 100.000 kg nosivosti za radionicu u Beču;
- Češka sjeverna željeznica - jedan komad nosivosti 72.000 kg za radionicu Bohemian-Leipa;
- Kraljevske mađarske državne željeznice - četiri komada na 100.000 kg nosivosti, od čega su dva komada bila za radionice u Budimpešti i po jedan za radionice u Sátoraljaújhelyju i Cluju, i konačno Odesska željeznica - jedan komad na 72.000 kg nosivosti za radionicu Odessa.
Tvrtka je zabilježila poseban uspjeh s mosnom vagom bez prekidanja pruge. Ovaj se dizajn razlikovao od tradicionalnog dizajna koji se kretao isprekidanim kolosijekom eliminirajući potrebu za skupim sporednim kolosijecima koji je ponekad bilo nemoguće za izraditi zbog teškoća na terenu. Umjesto toga lokomotivska vaga, bila bi povezana s glavnim kolosijecima i mogla se koristiti s bilo kojim prijevoznim sredstvom, uključujući kamione ili ekspresne vlakove, neovisno kojom se brzinom za ono razdoblje, kretali .
Konstrukcija ove vage postavljana je među kolosjecima. Sukladno tome, cijeli je mehanizam bio potpuno odvojen i neovisan o sustavu gusjenica. Vage su odgovarale uvjetima željezničke infrastrukture koje je propisala stroga željeznička inspekcija.
Ova vrsta vage nije bila raširena samo na svim željeznicama u Austro-Ugarskoj, gdje se sada smatrala standardnom vrstom, nego i u svim drugim europskim zemljama.
I ostale Schemberove inovacije su se izvrsno prodavale, primjerice sustav za vaganje težine s uređajem za registraciju, automatske vage, precizni instrumenti za laboratorije, predionice, tkaonice, tvornice papira, željezare i tvornice strojeva, ali posebno nove zlatne vage za vaganje zlatnih poluga i zlata uveden je vaganje novca koji se koristio u Austro-Ugarskoj banci u Beču i Budimpešti.
Tvrtka C. Schember & Söhne bila je vjerojatno jedina specijalna tvornica na kontinentu koja je proizvodila vage svih veličina, od najmanjih preciznih vaga do lokomotivskih vaga najtežeg kalibra.
Kao priznanje za svoje zasluge i učinak, tvrtka je dobila titulu "k.u.k. Suppliers to the Court". Kralj Srbije također je poduzeću dodijelio pravo korištenja naziva “Kraljevski srpski dvorski dobavljači”.
Na zahtjev Mađarske kraljevske vlade, tvrtka je 1878. godine u Budimpešti izgradila potpuno neovisnu sestrinsku tvornicu na adresi Rottenbillergasse 12 i 14, koja je, kao i matična tvrtka u Beču, bila opremljena parnim strojevima i drugim specijalnim strojevima. Zahvaljujući neumornim naporima tvrtke i podršci klijenata, prodaja njenih proizvoda je toliko porasla da su se i bečka i budimpeštanska tvornica dodatno proširile.
Godine 1888. tvrtka se preselila u tvorničku zgradu od 15.000 m² u mjestu Atzgersdorf koje se nalazi blizu Beča.
Tri godine kasnije izgrađena je još jedna nova zgrada za tvornicu u Budimpešti u 6. okrugu na adresi Hungariastrasse 83.
Objekti i oprema obaju sjedišta tvrtke bili su u 1. okrugu Beča u Akademiestrasse 4., te u 6. okrugu Budimpešte na lokaciji Andrassystrasse 15. Objekti su bili jedni od najmodernijih u tadašnjoj Austro-Ugarskoj Monarhiji a bitno je napomenuti da su bili posebno elegantno i moderno namješteni.
U godinama 1888. i 1890. tvrtka C. Schember & Söhne bila je uključena u poslovno udruženje koje su organizirali Donjoaustrijsko trgovačko društvo i Poljoprivredno austrijsko društvo te je organizirala velike je izložbe u Beču u vlastitim paviljonima.
MODERNA POVIJEST
Unatoč nemirima Prvog i Drugog svjetskog rata, i raspadu tržišta tvrtka je nastaviti postojati.
29. kolovoza 1952. C. Schember & Söhne, Brückenwaagen- und Maschinenfabriken-AG nagrađen je državnom nagradom.
Tvrtku Schember kasnije je preuzela grupa Avery Weigh-Tronix i u kojoj je tvrtka djelovala kao podružnica.
Tvrtka C. Schember & Söhne je bila odgovoran za prodaju i servis svojih proizvoda u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Slovačkoj i Češkoj.
Nadalje, zahvaljujući certifikaciji od strane Saveznog ministarstva gospodarstva i rada, tvrtka je dobila odobrenje za provođenje naknadnih kalibracija za kalibraciju i mjerenje te je bila ovlaštena za provedbu početne provjere proizvođača.
U 2009. proizvodili su još samo ribarske vage, opružne/viseće vage, industrijske vage, vage za pakete, osobne vage i vage za bebe, prijenosne vage, vage uradi sam, stolne vage, vage za otpremu i vage za brojanje.
Godine 2011., kao dio svog strukturnog preustroja, grupa je odlučila kontrolirati tržište koje opslužuje sam C. Schember & Söhne ili preko podružnice Avery Weigh-Tronix GSE Scale Systems i upravljati korisničkom podrškom na licu mjesta putem lokalnih partnera.
2011. godine Schemer GmbH kao pravna osoba stavljena je u stečaj.
VAGA koja se nalazi na Institutu za poljoprivredu i turizam izrađena je 1895. Iste godine postavljena je u Poreč na imanje Instituta, s ciljem vaganja poljoprivrednih proizvoda na velikim prikolicama.
Jedna je od nekoliko još preostalih njihovih vaga u Europi.